KNJIGA NEDELJE: ILUSTROVANA ISTORIJA SRBA ZA DECU, M. Vukićević i R. Ristanović; 1700 dinara (od 25. do 31. marta)!

Poezija Dragana Markovića

Kristina Pavlović Rajić, pesnikinja i profesorka Desete beogradske gimnazije, preporučuje stihove Dragana Markovića, čije su dve zbirke objavljene u izdanju SKZ. O Markovićevoj poetici gđa Pavlović Rajić pisala je u radu „Poezija Dragana Markovića pod Zmajevim žigom SKZ“ iz koga vam prenosimo najupečatljivije odlomke, kako bismo vam skrenuli pažnju na stihove ovog sve popularnijeg pesnika, koji je nedavno dobio i Nagradu „Branko Ćopić“.

… Mnogi autori nastoje da oforme novinu u pesničkom izrazu, što se čini gotovo nemogućim danas, posle mnogih poetičkih promena kroz istoriju književnosti. Draganu Markoviću je to ipak pošlo za rukom. Srešćemo kod njega počesto rasklimavanje jezičkih veza, sintaksičkih celina, oglašavanje zaumnog jezika. Pesnik žonglira rečima, karnevalski ume da se nasmeje crnilu sudbine, ali i da lirski zatišti kroz rebra, kroz tišinu neprobojnu. I zaista, ako je čitalac spreman da kao dete uđe u tu nesvakidašnju igru rečima, izaći će iz njegove zbirke pesama obogaćen uzletima i otrežnjenjima, uzdasima i osmesima jer u rukama drži živu poeziju.

ASKETSKA DUBINA ISPOD KARNEVALSKE BUKE – „Galamdžija i gugutka“, SKZ, Beograd, 2018.

Ontološki besmisao i uzaludnost postojanja, osnovna su misaona nit pesničke zbirke Galamdžija i gugutka. Dragan Marković nam Poeziju daruje da nas uljuljka izranjavane, da nas zvučnom melodijom – pevušenjem prigrli u tami, da nam odagna strah, suočavajući nas s našim istinskim  Ja, koje nas u katarzičnoj igri hrabri da isplačemo sve svoje nespokoje. Počesto karnevalski razigrane, pesme Dragana Markovića kao da se rugaju ozbiljnosti života, jer šta nam drugo preostaje do crnohumornog smeha – ironije i samoironije zagrcnutim i začuđenim?

Lirski subjekat je galamdžija koji se gromkim glasom brani od turobnog života da bi zaštitio suštinsko sopstvo – pesnika tanane senzualnosti, koga čovek, svet i život duboko prožimaju i izazivaju na promišljanje i preispitivanje. Svojom osetljivošću on se sav u pesmu pretvorio, diše, korača, u hodu slogova navirućih, osluškuje poeziju sopstvenih koraka, kuje i komponuje u svakom kroku i poskoku, u dahu, u pogledu, jer je njegova misao neprestano na izvorištu poetskog bujnog vrela.

KLJUČ KOJIM SE OTKLJUČAVA SOPSTVENI UZDAH – Mašina, SKZ, Beograd, 2020. 

Naslov zbirke „Mašina“  je sinonim za šibice, što je vrlo indikativno za kompoziciju knjige. Naime, „Mašina“, oivičena tvrdim koricima poput kutije, sadrži devedeset devet kratkih pesama koje se čitaju tek toliko koliko je potrebno da palidrvce od kresa kremena u plamenu izgori. Pesme su najčešće od jednog katrena ili jednog terceta. Pored njih ima i sekstina, monostiha, pa čak i pesme koja se poput palidrvca ne zapali o kremen, kakva je Nenapisana pesma.

Žanrovski vrlo moderna, jer su pesme nalik gnomama, citatima,  koji su u našem vremenu najčitaniji književni oblik na društvenim mrežama, sve zastupljenijem mestu kulturnih dešavanja, pa i umetničkih okupljanja.

Svaki od četiri pesnička kruga sadrži vrlo različite pesme, stilski, motivski i emocionalno ispretumbane, što je kompoziciono smisleno i opravdano. Poput nepredvidivosti palidrvca koje kada pritisnemo uz kremen, ne znamo s kolikim i kakvim plamenom ćemo se susresti; kao što ni pesnik ne zna kakvu će pesmu iznedriti kada mu se ona javi i kakav će ona doživljaj proizvesti kod čitalaca, što nam imlicitno iznosi u svojim programskim pesmama.

Pesme – šibice se mogu grupisati i na druge načine, što zavisi od ličnog čitalačkog pristupa i inventivnosti. Od njih čitalac može, ako je kadar, poput nekadašnjih vojnika koji su od šibica gradili divne rukotvorine, da sagradi: mravlju kućicu, put za bogougodne, lepotu-devojku, štit vojniku… ključ kojim se otključava sopstveni uzdah…