SAN
Sanjao sam da skačem u prozračnu
vodu iz neke sulude visine
i propadam u dubinu, dvoznačnu,
kroz plavetnilo, po meri siline
s kojom sam zaronio prema dnu.
U tom iskričavom i opasnom snu –
potom sam, sporo, izranjao k suncu,
kroz azurne providne slojeve
iz neke senke što se zgušnjavala…
Oko mene, stremeći k vrhuncu,
plesali su mehurići … Izdavala
me snaga, zagledanog u rojeve
zrakâ što nedostaju mojoj krvi:
nemam više moći u mišićima
za presudan čin izranjanja u dan,
jeza mi i poslednju misao mrvi
dok tonem prema vodenim bićima:
ko će me ovde naći? Ovo nije san.
6. 11. 2018.