U knjizi Prekratka je ljubav ma kol’ko da traje sabrane su najbolje elegije Seksta Propercija. Njegova ljubavna lirika, uzor antičke poezije, vekovima je uticala na evropske, a kasnije i na srpske pesnike. Njena svežina, aktuelnost tamnih, ali i svetlih emotivnih naboja, najbolje pokazuje da se u onom što šini evropskog čoveka takvim kakav jeste, ništa nije promenilo od starog Rima do danas.
Iz predgovora knjizi Prekratka je ljubav ma kol’ko da traje
Dubinom misli i snagom zapažanja Propercije oblikuje teme koje su helenistički ljubavni pesnici uzimali olako, sa osmehom razumevanja i sa blagom ironijom. Elegijama sa složenim psihološkim opisima i refleksijama, patetikom i tragičkim poimanjem ljubavne začaranosti Propercije je bliži Euripidovoj tragediji nego helenističkoj elegiji. Misli o neizbežnosti i kobi, žestina sa kojom se daju ljubavna stradanja jesu izvor „tragične povišenosti iskaza, a nemiri rastrzane strastvenosti koja u pesmama vlada čini da su i najkraće Propercijeve elegije pune patosa, ali patosa ljudskog a ne teatralnog.“
Stevan Raičković o rimskoj poeziji
„Jedan mali period… sećam se… ja sam mrknuo i osvitao… i hodao po ulicama… sa poezijom Tibula, Katula i Propercija na usnama… Sve mi se čini da sam u svome mladalačkom zanosu… (ili ’pesničkom’ mazohizmu)… s vremena na vreme… podešavao i svoj korak… čak i uzimanje ono malo vazduha u pluća… po ritmovima i cezurama koje sam nalazio (ili sâm dodavao) u njihovim stihovima… Naprosto… disao sam paralelno sa trojicom rimskih mladića koji su umrli pre ravno dva milenijuma…
Za taj kratkotrajni period nisam nijednog trenutka bio usamljen… Kao da smo se po beogradskim ulicama pojavljivali… i zamicali za uglove… nas… četvorica…”
Odabrani stihovi (II, 15)
Ako li odevena tvrdoglavo ležiš,
ruho će ti ruke razderati moje.
Bude li me srdžba obuzela jače,
ruke tad ćeš modre pokazati majci.
Dojke su odveć ti jedre da im vragolije braniš:
nek o tome brine ona što rađala već je.
(…)
Bude li mi dala još ovakvih noći,
vredeće mi godina kao život ceo.
Podari li mnogo noći ovoj sličnih,
večnost samu lako dosegnuću ja:
svak u noći takvoj može biti bog.
E kad svi bi tako želeli da žive,
da pruće se, vinom naliveni mnogim,
ne bi lađa ratnih ni oružja bilo,
nit akcijski val bi valjao nam kosti,
Roma ne bi bolna raspustila kose,167
Roma što odasvud pobede je lome.
Mene će potomstvo sa pravom da hvali:
terevenke moje ne vređaju boga.
Dok danak blista, slasti se prepusti!
Svi poljupci tvoji premalo su meni!168
Krunica kad svene i raspu se lati,
i po čaši k’o kad zaplivaju one,
tako nama strasti što celi se damo,
možda kol’ko sutra sudnji danak sviće.
(…)