Slobodan Rakitić bio je pesnik, esejista, političar, predstavnik poetske metafizike. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Uređivao je književne časopise Savremenik i Raška. Bio je član prve redakcije koja je pokrenula list Književna reč (1972). Od 1973. godine bio je zaposlen na Kolarčevom narodnom univerzitetu kao urednik Katedre za književnost i jezik.
Bio je predsednik Udruženja književnika Srbije od 1994. do kraja 2004. godine i predsednik Srpske književne zadruge od 2005. do 2013. godine.
Rakitić je misaoni lirski pesnik, sa izrazitim osećanjem za istoriju, kulturu i tradicionalne vrednosti. Njegova poezija, lirskointimistička, elegična, refleksivna i religiozna, nastoji pesnički da odgovori na večna pitanja života i smrti, položaja pojedinca i istorijskog, kolektivnog stradanja. Rakitićev pesnički govor izrazito je metafizički, plemenit – pretežno neosimbolistički. Njegove pesme tematsko-motivski i oblikovno korespondiraju sa starom bogoslužbenom književnošću. (M. K.)
Dobio je književne nagrade: Milan Rakić, Isidora Sekulić, Branko Miljković, Petar Kočić, Jovan Dučić, Laza Kostić i Zlatni krst kneza Lazara. Knjiga Tapije u plamenu nagrađena je Oktobarskom nagradom Beograda za 1990. godinu i nagradom Rade Drainac 1991. Pesme su mu prevođene na više jezika.
Objavio je knjige pesama: Svetlosti rukopis (1967), Raški napevi (1968), Svet nam nije dom (1970, drugo dopunjeno izdanje 1979), Zemlja na jeziku (1973), Pesme o drvetu i o plodu (1978), Žudnja za jugom (1981), Potomak (1982), Osnovna zemlja (1988, dopunjeno izdanje 1989. i 1990), Tapije u plamenu (1990, drugo izdanje 1991), Duša i sprud (1994), Izabrane pesme (1998).
Knjige eseja: Od Itake do priviđenja (1985), Oblici i značenja (1994); zbornik: Poezija romantizma jugoslovenskih naroda (1978) i Izabrana dela u pet knjiga (1994).