Stevan Raičković, jedan od najvećih srpskih pesnika, rođen je na današnji dan, 5. jula 1928. godine, u Neresnici kraj Kučeva.
„…Živeo sam kao i toliki drugi. Učio sam neke škole petnaestak godina i radio, za hleb. Jedan vedriji deo mog potucanja, sa nekim senkama rata, moje detinjstvo, opisano je, donekle, u pričama iz Velikog dvorišta. Neki čudniji i tajanstveniji predeli iz moje detinjske mašte našli su svoje mesto u stihovima iz Gurija. Ono što nije ušlo u tu knjigu našlo je svoje utočište na stranicama Družine pod suncem, Vetrenjače i među jednim koricama na kojima piše: Slike i prilike. Jedne zime, kada sam osetio da sam već uveliko zagazio u život, kao u duboki sneg, pokušao sam u Malim bajkama ponovo da razmišljam i osećam kao dete. Život mog srca nalazi se razbacan u Pesmi tišine, Baladi o predvečerju, Kasnom letu, Tisi, Kamenoj uspavanki, Zapisima o crnom Vladimiru, Slučajnim memoarima, Točku za mučenje i još ponekim knjižicama.
Moj zanat je poezija: kad na svom banku nisam kuckao svoje stihove, pisao sam o poeziji drugih naših pesnika, a kad mi ni to nije polazilo za rukom — prepevavao sam strane pesnike na naš jezik. Tako je bar za sada.“
Njegovi stihovi, eseji i prozni zapisi zauvek ostaju sa nama.
U knjižari SKZ i na našem sajtu možete naći knjige: Male bajke i Male proze
Pesma trave
Imaju trave jednu misao tešku kao kamen
Jer one meni kažu: „Ne treba tvoja pesma.
Lezi u nama. I sklopi ruke, gde bilo, pod glavu.
I ćuti. Dugo ćuti dok ne zaboraviš govor.
I posmatraj mirno breg sasvim udaljen, i plav,
Što duboko ćuti. I digni oči polako sa brega
U oblak, tako nemiran i beo, nezaustavljen u nebu.
I spusti oči sa oblaka u sebe. I zaustavljen sam
u sebi,
Leži. I ćuti sa očima u sebi pod oblakom kraj brega.
Zbunjen od mraka u sebi, pogledaj, i obično shvati
(Obično, kao što nas vetar slučajno zaklati):
Nad bregom nema oblaka. Breg ćuti sam, malo crn
od sutona.“
Ležim u travi visokoj i neodređeno mislim.
Mrav jedan na mom kolenu kao na bregu čovek.
Nemiran, mrav stoji. Ja ćutim. I to je moja pesma.
Sasvim zamišljen, ležim u travi. Trave šume
teško kao kamen.
Oprosti kamenu što ćuti
Oprosti kamenu što ćuti
Oprosti što tajnu sakriva:
Kako ti se nad umom sliva
Samoća i teku minuti
Kap po kap u prazan krug
Što se širi ko vid pred strahom.
Oprosti ptici koja i dahom
Hoće da ti postane drug.
Oprosti senci što te prati
I vetru što te u krug vodi.
Zagledaj se u tanke vlati
I reci nečem malom: hodi
Šumno kao što ptice slete
Sa plavog mira na suncokrete.
Nepoznata u davnini
Gledam te sad odavde: sediš u julskom dvorištu
Uramljenom u zidove visoke preko glave.
Tebe posmatraju još i ptice: kao da te mole i ištu.
Mene ne vidi niko Zurim iz korova i trave
Duboko u uglu, u zaturenom skrovištu.
Ovde je hladovina najveća: miriše na vlagu.
Cigle su poda mnom trošne i nešto zelenkaste.
Tebe obliva sunce. Vidim: kupa ti ruku nagu.
Tako je sve oko tebe čisto, u suncu. Moja krv
raste
Iz mene, kao da otiče nekuda, pa tiho gubim
snagu.
Samo da se ne pokrene nešto: neka vrata.
Samo da ne padne neka dunja, između nas, natrula.
Il crep da ne pukne iznad, od nečeg: od ptice, od
mačijeg bata.
Tišina raste između nas: penje se kao prozirna kula.
Samo da je niko ne dirne, nikad. Osim ove pesme.
O nepoznata.