U četvrtak, 13. maja 2021. godine, u Svečanoj sali Srpske književne zadruge predstavljena je knjiga pesama Koste Kosovca „Džemperi za kamenjeˮ. O knjizi su govorili g. Dragan Lakićević, glavni urednik Srpske književne zadruge, i dr Aleksandra Žeželj Kocić. Skupu su prisustvovali i studenti Pravnog fakulteta u Beogradu, koji su čitali stihove ovog mladog pesnika i iznosili svoje impresije o knjizi.
*
Gospodin Lakićević je istakao:
Dobru zapaženost i odličan odjek zaslužila je poezija mladog Koste Kosovca uspelim spojem između tradicionalno i moderno shvaćenih postupaka i značenja poezije.
Mladi pesnik zna da se rodio u Beogradu i u srpskom jeziku, pa je iz tih osnova svojim ranim senzibilitetom počeo da posmatra svet – sa ironijom i emocijama u isto vreme. Kosta Kosovac svojim pesmama obuhvata i svakodnevicu i epohu, krupne i sitne stvari pesma sadrži i kao tok života i kao ornament: „Oči su joj bile boje / „Plavog kola“ SKZ-a“. Ume da se igra, da misli, da filozofira na lirski i duhoviti način: „Što je veći grad, / to si više sam“. U potki mladosti i fascinacije stihom – probija se nesvakidašnja mudrost, i to je u stvari dar.
Niz autopoetičkih iskaza i pesama svedoče o pesnikovoj svesti o pesmi. Pesma je isto život i ljubav i zanimanje. Zato mu je, za svog života, pesnik Dragan Kolundžija i napisao kako je kod njega sve „prirodno, sve živo i u ljubavi i dobroti rođeno, ništa namešteno, pozajmljeno, ništa tuđe…“
*
Dr Aleksandra Žeželj Kocić je svoje izlaganje završila rečima:
U Kostinim pesmama traga se za poezijom: razmišlja se o njenom ospoljavanju („Ruke umorne od reči“), o njenom prirodnom staništu – na papiru i van njega („Poezija“), o njenom nedostatku na mestima gde bi ona trebalo da bude, o nenapisanim pesmama, o rečima s kojima pesnik ne zna šta će („Ruke nemirne od reči“), o otežalosti pesnika od reči umesto otežalosti reči od pesnika („Ne pišem), o lako lomljivom srcu koje žudi da stvori nešto što će imati smisla („Grafitno srce): Jer pesnik ne sme biti škrt / Krvave mu ruke od unutrašnjih ruža („Vrt“).
Pesnički glas koji čitaoce savetuje da ne hapse život, ili da ne pokušavaju da štampaju dodir („Živi“), ili da se treba čuditi pre nego juriti konačne odgovore („Ne znaju“), podseća na to da na dobroj pesmi svet ostaje. Kada Kosta kaže: A što i da mene u meni ima? / Ako poželim sebe naći, / Nek se nađem u drugima („Razdelio sam sebe“) – on, zapravo, otkriva svoju pesničku poziciju i uspeva da je učini snažnom i neposrednom da „za trenutak nema nijednog drugog osećanja sem onog izazvanog pesmom“, kako na jednom mestu objašnjava Virdžinija Vulf, kada „ulazimo u ogromne dubine“, i „iznenada i duboko gnjuramo“.