Beznarodne poslovice, nova zbirka Đorđa Sladoja, predstavljaju vrhunac kritičkog potencijala njegove poezije, koji je uvek bio tu, ali retko u prvom planu. Među koricama ove knjige sabrani su teški i opori stihovi u kojima se savremeni čovek odmerava pred ogledalom klasične baštine, na način koji nije lišen humora i ironije, iz kritičnosti prema samome sebi na prvom mestu.
Pažljiviji čitalac, međutim, neće propustiti da primeti da je u Beznarodnim poslovicama Sladoje nije razočaran samo u savremenog čoveka – ispod kritike našeg mentaliteta neretko provejava pesimistička zapitanost da li uopšte i možemo biti bolji nego što jesmo.
Brat je mio koje vjere bio
Veđ odavno nema ni vere ni brata
Al ima omraze pizme krčivrata
Nema slavne pobede ni svetlog poraza
Nit na divljoj vodi ćuprije ni gaza
Na ukletoj vodi koja braću deli
Ni brvna nek bi se ko jarčevi sreli
Ali ima muka ima – na obe obale
I gak vrana što su dane pozobale
Ima ta orljava nadzemaljska huka
I urlik žednog vodenoga vuka
Pa se ogluveli ni sad nisu čuli
Da pitaju što su opet izginuli
Ima noćne strave i dnevnog pazara
I onaj neumorni koji sve razara
I ovaj što veli da ne bi ni mrava
A ko zna koliko je posmicao glava
Ima naša vera i njihova vera
Pa jedna drugu kroz vekove tera
I našeg pepela i njihovog dima
Što se sad i uvek plaća životima



