FOTOGRAFIJE: NOVOSTI
Nagrada „Meša Selimović“ za najbolju knjigu na srpskom jeziku u 2024. godini pripala je Slobodanu Joviću za zbirku poezije „Brza pošta“, koju je prošle godine Srpska književna zadruga, u saizdavaštvu sa Narodnom bibliotekom „Stevan Raičković” (Kučevo),
objavila u ediciji Savremenik.
Ovu prestižnu nagradu, koja je ustanovljena 1988. godine, dodeljuju dnevne novine
„Večernje novosti”.
Zbirka poezije „Brza pošta“ Slobodana Jovića ubedljivo je pobedila sa 23 glasa
članova Velikog žirija.
NA VIJEST O NAGRADI MEŠA SELIMOVIĆ
Poezija opstaje i nastaje i u varošima gdje se sve temelji na uprošćenoj računici, na sabiranju i oduzimanju do deset. I tu se prokrade stih, ogrije nas osmijeh žene sa posmrtnice. Šarena marama i smješak koji se ne viđa u ovom svijetu, koji je došao iz onostranosti, da nas podrži i ohrabri.
Svijet je magnetofonska traka koja emituje poeziju. Treba samo zastati, oslušnuti i zagledati se u sebe i oko sebe. Neko je posjekao bukve koje su živjele stotinu godina…Ondje preko puta prepuzava daždevnjak. Pogrebnici odlaze na posao, ali njihov prtljažnik, tijesan je da bi se smjestio kopački alat. Smrt uvijek pronađe način da uđe u vidno polje, i da radi po nekom svom skrivenom programu, potpuno različitom od našeg.
Pjesma treba toplo da se oblači…da štiti pluća od prehlade. Ne jednom sam se uvjerio u istinitost ovih stihova. Često sam u džep stavljao pjesničku knjigu, da bih se osjećao sigurnije, toplije.
Bog izviruje u svijet. Najčešće samo kroz neku rupu. Bog se povukao u mišju rupu, dok Satana predvodi i napreduje putem koji nema alternativu, ka istom takvom cilju. Preovladava ovozemaljski princip koji Satana promoviše, vozeći se u skupocjenoj limuzini, mašući bijelim rukavicama. Čist i sterilizovan. Za njim kaska Hristos na magaretu, apsolutno nekonkurentan, neuklopiv i netržišan, kao poezija. Pjesnik je autsajder koji na sajmu automobila prodaje magarca. Ostaje autsajder, bez obzira što je možda Hristos na tom magaretu ušao u Jerusalim.
Drago mi je što primajući nagradu „Meša Selimović“, pokazujem u pravcu Majevice koja je i Mešin i moj zavičaj. Na četvrtom spratu tuzlanske bolnice, u porodilištu, jednog hladnog januarskog jutra udahnuo sam vazduh ovog svijeta, koji uvijek biva hladan, ako ga ne ugrijemo smislom i žrtvenom ljubavlju. Meša Selimović je kao borac Majevičkog partizanskog odreda krstario zasigurno i mojim užim zavičajem. Pobjeda u oružanoj borbi donijela mu je nesreću, a pobjeda nad sobom, smirenje i smisao kojim nas i danas utopljavaju njegova djela.
Na koricama knjige Brza pošta je ljudska figura sa nekropole Radimlja kod Stoca, u Hercegovini. Kao što se vidi, ruka i šaka su nesrazmjerno veće u odnosu na ostatak figure čovjeka. Kao da je srednjovijekovni umjetnik htio da naglasi koliko mu je stalo do onog nevidljivog drugog kome se obraća, koliko je dobronamjeran i koliko ga pozdravlja i želi prijateljski saodnos s njim. Ova ruka može da nas pomiluje i ohrabri, ali i upozori da zastanemo i zagledamo se u sebe. „Smiri se gordi čovječe“, kako je govorio, Meši neizmjerno važan, učitelj čovječanstva Dostojevski.
Radostan sam što nagrada u svom tridesetsedmogodišnjem trajanju po prvi put odlazi sa one strane rijeke. Doživljavam je pomalo i kao priznanje prethodnicima poput Branka Čučka, Đure Damjanovića, Željka Grujića, da pomenem neke od onih koji nisu sa nama.
Knjiga Brza pošta objavljena je u saizdavaštvu SKZ-a i NB „Stevan Raičković“ Kučevo, a njeno objavljivanje omogućila je punionica vode „Rosa Homolje“. I poezija je neophodna kao i voda, i zato ću se uposlenika tog preduzeća uvijek sjećati. Svijetu je potrebna voda, ali i smisao. Ukoliko moji stihovi sadrže poneku kapljicu smisla, onda sam neizmjerno radostan.
Ne znam da li trud, napor i volja, ili, pak, njihovo odsustvo imaju nekog posebnog udjela u nastanku pjesme, ali smatram da sam pisao najbolje što sam mogao i koliko mi je talenat, ako mi je dat, dopuštao. Nadmetanje i takmičenje su potpuno strani mom biću, osim nadmetanja sa sopstvenim manama i slabostima iz čega često izlazim kao poražena strana…
Ako poezija govori za nekoga i u ime nekoga, onda glas moje pjesme govori u ime malog, anonimnog čovjeka i sitnih, skrajnutih stvari i fenomena na koje nam pažnju usmjerava ona ruka sa nekropole. Glas u ime čovjeka koji radi u punionici vode da bi prehranio porodicu…Umjetnost su zrnca pijeska koja sipamo u moćnu mašineriju ovoga svijeta što se zasigurno ustremio ka propasti.
U romanu Tišine Selimović je zapisao i sljedeće: „To ti je život: lijepo i ružno, nekad više jednog, nekad drugog, dobro je što nije samo ružno“. Ova nagrada ide u svijetlu, dobru i osunčanu stranu mog života.
Izraze najdublje zahvalnosti iskazujem svima. Organizatorima: Udruženju izdavača i knjižara Jugoslavije i listu „Večernje novosti“, autorima čije su knjige bile nominovane za nagradu, književnim kritičarima koji su učestvovali u radu velikog žirija, kao i onima koji su nominovali Brzu poštu za ovo priznanje.
Hvala izdavačima i urednicima knjige. Srpskoj književnoj zadruzi i Narodnoj biblioteci „Stevan Raičković“ iz Kučeva. Nikoli Marinkoviću i Jovani Dišić. Hvala svima na pažnji i posvećenosti i od srca Vam želim svako dobro, te da se još mnogo godina okupljate povodom knjiga boljih od Brze pošte i autora vrlijih i uzornijih od moje beznačajnosti, te da Vam u tim poslovima vodilja budu lik i djelo Mehmeda Meše Selimovića. Hvala!!!
Slobodan Jović
