UČLANITE SE U SKZ! Dobijate: 6 knjiga iz Kola i najmanje 30% popusta na sva naša izdanja! Zadruga je staro ime za porodicu!

Stojan Novaković (1842–1915)

Prvi predsednik i jedan od osnivača Srpske književne zadruge bio je istoričar, filolog, književnik, bibliotekar, državni savetnik, ministar, predsednik vlade. Svakoj oblasti kojom se bavio potpuno se posvećivao, unoseći duh reformatorstva i u velikoj meri utičući na razvoj srpske nauke.

Stojan Novaković je bio profesor na Velikoj školi, gde je predavao svetsku i srpsku književnost i slovensku filologiju. Kao istoričar i bibliograf postavio je temelje modernoj istorijskoj nauci, odvojivši istorijske izvore od narodnog predanja. Kao upravnik Narodne biblioteke starao se o bibliotečkoj građi, zakonski regulisao rad i nadležnosti biblioteka i dao naziv najznačajnijem spomeniku ćirilske pismenosti – Miroslavljevom jevanđelju. Na njegovu inicijativu uvedeno je pravilo obavezna tri primerka koja se dostavljaju Biblioteci, a 1881. godine donet Zakon o Narodnoj biblioteci i Narodnom muzeju.

Na mestu ministra prosvete u vladi Jovana Ristića sproveo je reformu srednjeg obrazovanja, čije su se neke tekovine do danas održale, kao što je podela gimnazije na društveni i prirodni smer.

Prilikom osnivanja Srpske kraljevske akademije, 1886. godine, izabran je za jednog od prvih 16 redovnih članova, a ukazom od 1. februara 1906. postavljen za predsednika. Na svečanom skupu u slavu stogodišnjice Vuka Karadžića, Novaković je podneo uvodni referat o zadacima Akademije u negovanju srpskog jezika i izneo predlog za izradu rečnika savremenog srpskog jezika.

Bio je predsednik Srpske književne zadruge u dva mandata, od 1892. do 1895. i posle od 1908. sve do smrti 1915. godine.

Tokom šest decenija rada objavio je preko 500 naučnih dela i 50 knjiga, među kojima i „Zakonik Stefana Dušana cara srpskog“.

Srpska književna zadruga za svog prvog predsednika i osnivača imala je jedinstvenu prosvetiteljsku ličnost, svestranu, posvećenu napretku svog naroda i narodnom ujedinjenju. Jednako se istakao i kao naučnik i kao delatnik, jer je sve ono za šta se borio da bude utemeljeno u zakonu, dosledno sprovodio i u praksi. Zato i danas jednakom snagom odzvanjaju njegove reči sa Prve Skupštine Srpske književne zadruge, održane 22. maja 1893. godine, da su njeni osnivači „ostavljali na stranu sve što bi nas moglo deliti”, da bi, s druge strane, „jače potražili ono što nas može zbližiti i sastaviti”, što je ostao jedan od osnovnih principa u radu SKZ.