CRNA BAJKA: sabrane pesme, Radovan Karadžić

Crna bajka: sabrane pesme Radovana Karadžića

U naraštaju mladih sarajevskih pjesnika koje je, sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, njihov poetski mentor Duško Trifunović promovisao kao „sudbonosne dječake“ i „produhovljene mlade manijake“, Radovan Karadžić bio je najtiši i najmanje estradni glas. (…) Čudno je da se rani Karadžić iz zbirke Ludo koplje prepoznaje kao neoromantičar, i to istovremeno sa uočavanjem Miljkovićevog i Popinog prisustva u pojedinim njegovim pjesmama, a to dvoje ipak ne ide zajedno. Pomenuti „majstori lirske simbolike“ zaista jesu važni orijentiri mladom pjesniku, ali u njegovoj neprevrelosti odjekuju i drugi glasovi: pažljivom čitaocu na početku pjesme „Mir stvari i bilja“ (Gospodo / meni se sada plače…) pričuće se i Crnjanski, onaj iz „Apoteoze“. (…)

Sve ono što je u Ludom koplju ostalo razvezano i nedovršeno, u Pamtiveku je svezano, utegnuto i zaokruženo, pri čemu se unutrašnji svijet Karadžićeve poezije nije značajnije promijenio. Tako se druga zbirka ukazuje kao čist trijumf artizma, disciplinovanog vladanja formom i njenog usaglašavanja s fluidnom lirskom supstancom koja izmiče svakom preciznijem određenju. (…)

Pamtivek je naslovom sugerisao i obećavao ono što će donijeti tek Crna bajka – ukrštanje lirske pozicije sa epskim i mitskim nasljeđem, sa dubinama kolektivnog pamćenja, pri čemu su se slojevi pjesničkog teksta umnožavali i slagali u palimpsest. (…)

„Radovan V. Karadžić snažno je stasao kao pesnik tako što je njegova poetika sve više izrastala u svojevrstan sukob i spreg između bajke i stvarnosti, ličnog trepeta i zajedničkog nam trajanja, odnosno njegovog urođenog estetizma percepcije i pritiska antibajkovitih vidova života. Stoga je i najpretežniji izazov za ovog, poetikom bajke prožetog liričara pre svega bilo da svoj lirski, maštom zaštićen svet izloži vetrometini nemilosrdnog ali univerzalnog istorijskog iskustva.“

Ovim Koljevićevim riječima najuputnije je odmah dodati i one Želidraga Nikčevića, koje kažu: „Radovan Vukov Karadžić mogao je poželeti biografiju manje dramatičnu od ove koja mu je pripala, manje vrletnu i labavije vezanu za tragiku opstanka srpskog naroda; mogao je, verovatno, poneku važnu odluku prepustiti čistom slučaju. Njega je, međutim, sudbinskim putem vodila pesnička akustika: podvig imenovanja i osluškivanja glavnih reči, onih koje dolaze izdaleka – i potresaju ono što jeste – da bi se ja, koje je jedno biće, i koje sebe proglašava slobodnim, konačno uspravilo“. Ovako je, iz ova dva sučeljena odlomka, sad potpuno jasan odnos između poezije, biografije i istorije.

Da naš pjesnik nema biografiju kakvu ima, na koricama knjige njegovih sabranih pjesama mogao bi stajati i neki drugi naslov, možda najčvršće Pamtivek, lijepa i duboka riječ. Ovako, uz biografiju kakvu nosi, pa još uz osamdesetu godišnjicu rođenja, jedini mogući naslov knjige Karadžićevih sabranih pjesama jeste Crna bajka. Samo što pritom treba imati na umu da je simbolički opseg naslova pjesme, ciklusa i zbirke iz 1990. znatno uži od ovoga kojim taj isti naslov zrači danas, nakon dugih trideset i pet godina i svega onog što je u njih stalo. A stalo je najmanje poezije; za nju, izgleda, nije bilo ni vremena ni prilike.

(Iz pogovora akademika Ranka Popovića)

Odabrane pesme, Napomenu o izdanju i biografiju autora pročitajte OVDE.