Knjiga ogleda Duška Babića Krst i lira – pravoslavna duhovnost u tradiciji srpskog pesništva polemički sagledava pitanje (dis)kontinuiteta srpske književnosti, sa fokusom na Skerlićevu tezu da je srpska književnost od 18. veka naovamo „samostalna tvorevivina, bez tradicija, potpuno nezavisan organizam“. A to znači da je izgubila vezu sa svojim hrišćanskim, vizantijskom ishodištima u srednjem veku. Ovakav stav i danas određuje središnji tok srpske književne istoriografije.
Na primeru srpske poezije u poslednja dva veka, sa težištem na poslednjim decenijama, Babić dokazuje neodrživost takvog naučnog pristupa. Ključna teza koju zastupa u knjizi glasi: u 18. veku dogodila se krupna promena, ali ne i raskid sa književnom tradicijom našeg srednjovekovlja. Promenio se kulturološki ambijent, pojam pisca i knjige, književne konvencije i žanrovi, ali srpska književnost je ostala u živom, organskom jedinstvu sa svojim hrišćanskim korenima. U tom kontekstu i sa tom nosećom idejom objedinjeni su ogledi o Dositeju, Lazi Kostiću, Šantiću, Nastasijeviću, Crnjanskom, Nogu, Bećkoviću i Novici Tadiću.


