Šaptačeva školjka Radeta Tanasijevića nova je zbirka ovog prepoznatljivog pesnika u kojoj se pesma javlja kao tihi, uporni glas iz pozadine sveta – kao šapat suflera iz pozorišne školjke, kao dojava iz dubine sećanja, tela, starosti. Uvodna i završna pesma uokviruju knjigu kao jednu unutrašnju predstavu: između njih se smenjuju prizori svakodnevice, prolaznosti, bolesti, detinjstva, rada, nežnosti, smrti i Boga.
Centralni motiv školjke i šaptača povezuje figuru pesnika sa figurom glumca: jedan izgovara, drugi pamti; jedan nastupa, drugi nevidljivo drži tekst, ritam i smisao. Tanasijevićeva poezija zato često deluje kao prigušena scena na kojoj se život ne igra patetično, nego se proživljava u znaku samoironije i duboke egzistencijalne pažnje.
Ova knjiga okuplja pesme o starosti i telesnom habanju, o prolaznosti i sećanju, o svakodnevnim predmetima i seoskim, radnim, porodičnim prizorima, ali i o Bogu, liturgiji, strahu i nadi. U njoj je vidljiva bliskost neoverističkom postupku: pesma se oslanja na konkretan detalj, predmet, prizor, govornu situaciju. Ali ova poezija nije svediva samo na poetički program stvarnosnosti – u njoj konkretno neprestano prelazi u metafizičko, a obično u simboličko.
Tanasijevićev stih je miran, stišan, ponegde razgovorni, a ponegde iznenadno zasečen slikom koja ostaje da odzvanja. Upravo u tom spoju opipljivog i tajanstvenog, svakodnevnog i ontološkog, leži snaga ove knjige. Šaptačeva školjka je zbirka o onome što nas još drži u jeziku onda kada nam se čini da je svet već odavno počeo da nas napušta.
ŠAPTAČEVA ŠKOLJKA
Pesma je Botičelijeva Venera
koja se rađa iz šaptačeve školjke
u teatru N-ske gubernije
previše vrsta daleko od Moskve.
U ovoj predstavi proročica Pitija
sedi na tronošcu na mestu suflera.
U svom kamenom procepu
udiše halucinogena isparenja;
došaptava tekst glumcima
davno otupavelim od hiljade ponavljanja
istih rečenica, replika, kretnji i gestova.
Šta to glumcima šapće šaptačica Pitija.
Glumci skidaju svoje persone,
bodu se stvarnim mačevima,
padaju smrtno ranjeni,
krvoliptaju, ropte.
Umesto Edipa neki statista
probada svoje oči zlatnim iglama,
i odlazi u progonstvo.
Nevidljiv sufler svojim buncanjem
izaziva zarazno ludilo u publici.
Ima li kraja ovoj predstavi.
Hoće li preteći neko
da se pokloni publici do poda.
Ili je trebalo predstavu prekinuti
čim je prvi glumac pao.


